Ovo su neslužbene stranice Nuštra

Nuštru s ljubavlju

 

 

Nuštru s ljubavlju

 

Bio si i ostao moja najveća ljubav,

Nosterijo u mojoj ulici, na mome Brdu,

u mome pogledu.

Kolijevko moga djetinjstva,

mojih neisanjanih snova;

Velegrade i metropolo prašnjavih sokaka i punih bircuza;

Riznice prošlosti i uspomena.

 

Bio si i ostao moja najveća ljubav.

I danas ... kad postojiš na ruševinama srama jednog ludila,

ponosni dive i gordi junače,

bole me tvoje rane,

tužim tvoje tuge i sretna sam što te imam jer ...

 

Bio si daleko,

ginuo u mom pogledu, i

zmicao mom dohvatu,

a čežnja je rasla.

Bio si i ostao moja najveća ljubav.

 

Ljerka Benčević

 

Nuštar u sjećanju

 

Sjećam se Nuštra

u blatu jeseni i prašini ljeta.

Osušenih jaraka, mirisa sijena,

i uvela lišća,

i suhe raspucane zemlje.

 

Sjećam se Nuštra

kad sunce zalazi,

kad zrikavci svojom pjesmom

uspavljuju preumorne duše,

kad svjetla se gase

i tama za tren zaustavlja život.

 

Sjećam se dvorca

starog parka, škole,

i kako su nicale kuće nove, 

šokačke pjesme, dječje igre

i svega onog što ljubav se zove.

...

A danas Nuštar - 

suza u oku, tuga u srcu,

porušen gledam,

s puškom ga branim

i nikog ga nedam.

 

(iz zbirke "Ljubav i rat u meni", 1994.)

Nikola Mihaljević Nikica

 

 

Nuštar

 

 

Ima tamo jedno selo na kraj ravne Slavonije,

Nuštar braćo čujte dobro - lijepo li je ime.

 

Stoji tamo iz inata na braniku domovine,

mladi dečki bez zanata proslavili su to ime.

 

To je bila garda mlada i seoski dobrovoljci,

imali su srca hrabra, a sad već su stari borci.

 

Okruženo sa tri strane, baš se ne da selo hrabro,

uzdignute stoji glave, selo koje nije palo.

 

Nek' se čuje na daleko iz ustiju svih boraca,

ima jedno slavno selo, tamo ispred Vinkovaca.

 

Ima tamo jedno selo na kraj ravne Slavonije,

Nuštar braćo čujte dobro - lijepo li je ime.

 

Luka Šundrov

 

Sjećanja

Hladno je.

Mraz je opet oslikao prozore svojim ledenim dahom i kistom. Sjeverac odnosi ono malo lišća, posljednje znake života, a ja sjedim na prozoru i gledam u daljinu. Kad na trenutak vjetar donese miris snijega, upitam se da li na ovom prokletom svijetu ima mjesta za mene?

Jer i vrijeme je protiv nas. A onda mi oči zasjaje i sjetim se jednog malog mjesta na ovom velikom svijetu, mjesta na kojem je uvijek toplo i čuje se čak i tišina. To mjesto grije sunce i zimi, a blagi lahor puše uvijek mirišući pomalo na proljeće. Da tamo je uvijek toplo jer hrvatsko sunce vječno sija, jer blagi vjetar donosi poruke slobode mirišući na hrvatsko proljeće. Tamo je tišina glasnija od fijuka metka ili granate, od brujanja tenka ili aviona, jer pjeva nečujnu pjesmu o gradu – junaku VUKOVARU. Tamo je smrt slatka, jer na samrti čuješ posljednju pjesmu koju ti pjeva Slavonija. Da, tamo je moje selo gdje se ljudi ne boje tenkova ni strašnih bradatih lica, već im junački odbrojavaju sate, šaljući ih tamo odakle su i došli – u pakao. Malo mjesto gdje ljudi umiru s Hrvatskom na usnama. To je moj NUŠTAR – selo nad kojim će vječno vijoriti hrvatska zastava na HRVATSKOM vjetru …

            Još jedan udar hladnog vjetra. Poneka pahulja zaleprša, topeći se na vlažnoj  zemlji. Jedna suza mi kliznu niz obraz. Razmišljam. Poneki put obuhvatim ovaj logor u Nagyatadu pogledom i pomislim na ranjenu Hrvatsku. Domovino,  krvariš li još ili su naši hrabri dečki uspjeli zaliječiti tvoje rane? 

 

Domovino, kako je moj Nuštar?

Da li još sija sunce ili se skupljaju crni oblaci nad njim? Znam, otpuhat će njih hrvatski vjetar, otpuhati natrag u prokletnikovu zemlju. Tada ću se vratiti u moj Nuštar, da me još jednom ugrije hrvatsko sunce, dok slušam proljetnu pjesmu tišine.

 

Jasna Šarić, 13. god. Nuštar

Nagyatad, 12.12. 1991.